Priroda – prostor bez vrata i zidova

Sjećate li se svojih bosih stopala na mokroj travi? Ili hladnih ruku u obližnjem potoku? Sjećate li se koliko ste puta došli kući u mokrim cipelama i s blatom do brade?

Ljudi su prirodna bića, to nam je ucrtano u genima, tu ste odrastali vi i vaši roditelji, bake, djedovi i pradjedovi…  To je pravi prostor za odrastanje i vaše djece. U prirodi se razvija osjećaj sigurnosti i i povjerenja, jer je u današnjem društvu to itekako potrebno.

Igra nije luksuz! Igra je neophodna! Vrijednost prirode za dječji razvoj ne nalazi se jednostavno u samoj prirodi, nego u tome kako je djeca koriste.

Priroda je prepuna poticaja, a ona odgovaraju izazovima odrastanja kao ključ i brava.

Bogatstvo koje priroda nudi djeci je neprocjenjivo. U prirodi djeca mogu pronaći sve što traže i trebaju u omjeru  koji je primjeren za svako dijete na svakom stupnju razvoja. Kada se djeca u takvom okruženju konfrontiraju s rizicima sukladno svom razvojnom planu i tempu, onda ona izgrađuju ono što razvojni psiholozi nazivaju “iskustveni  strah” – djeca u hodu uče sama procijeniti svoje rizike.

Kako da dijete nauči procjenjivati rizike ako se ne smije upuštati u njih? To je, gledano iz dječje perspektive, jednostavno nemoguće.

Isprobavanje i istraživanje je način na koji djeca uče, odnosno način na koji postaju svjesna vlastitih sposobnosti.

Penjanje, skakanje s visine, balansiranje, ljuljanje, sve su to aktivnosti koje dijete jedino može usvojiti ako mu dopustimo da postupno savladava sve veće izazove. A gdje bi to djeca mogla doživijeti ako ne u slobodnoj prirodi koju nismo oblikovali mi ljudi.

 “Nek ti je dijete slobodno kad god to može. Pusti ga da hoda, sluša, pronalazi i pada, diže se i griješi…”

J. H. Pestalozzi

…Jer jedino će na taj način biti sposobno zakoračiti u svijet koji ga okružuje.