Sve počinje h Zagorju, ak’ to niste znali!

Hrvatsko zagorje opjevano je u mnogim pjesmama, ljubav prema zagorskom kraju ispisana je u stihovima, u popevkama, u pričama naših babica i dedeka.

No, sve počinje još u vrtićkoj dobi. Kada na djeci zanimljiv i topao način približimo kraj u kojem žive i njegove običaje. Kada ti mali ljudi prvi put svjesno pogledaju zagorske brege i dožive ih kao nešto blisko i poznato.

U skupini Krteki ove pedagoške godine činimo upravo to – otkrivamo ljepote našega Zagorja.

Ove su godine djeca skupine Krteki imala posebnu čast doživjeti tradiciju na najljepši mogući način – uživo, srcem i svim osjetilima. Članice Udruge žena Vrtnjakovec prikazale su izvorni tradicijski zagorski običaj – perječeh. Djeca su sa zanimanjem promatrala kako se nekada radilo, slušala priče o okupljanju, pjesmi i zajedništvu koje je ispunjavalo takve večeri. Upijali su svaku riječ, a potom znatiželjno zapitkivali. Osjetilo se – to nije bila samo demonstracija običaja, nego pravi susret s prošlošću.

Posebno lijepi trenutak bio je i upoznavanje zagorske narodne nošnje kroz predstavljanje članova KUD-a „Zlatko Baloković“. Bogatstvo tkanina, niti i boja izazvalo je divljenje. Djeca su naučila da nošnja nije samo odjeća, nego ponos, identitet i priča o ljudima koji su ovdje živjeli prije nas.

Kroz ove susrete djeca su mogla osjetiti koliko je tradicija važna – ne kao nešto davno i zaboravljeno, nego kao živa vrijednost koju čuvamo i prenosimo dalje. Jer upravo u tim malim susretima rađa se poštovanje prema korijenima i ljubav prema svome kraju.

Uz pomoć roditelja, običaji našega kraja preselili su se i na naš stol. Vrijedne ruke velikih i malih zajedno su mijesile, valjale i slagale – i tako su u našoj skupini nastali autohtoni zagorski štruklji.

Djeca su s uzbuđenjem promatrala kako se tijesto razvlači, a zatim punili i slagali svaki komadić s posebnom pažnjom.

U svakodnevnim aktivnostima okušali smo se i u izradi domaćih rezanaca te mašinskih keksa, ali i kiseljenju repe.

 Mijesili smo, rezali, okretali ručicu na mašini i strpljivo čekali da se keksi ispeku. Miris svježe pečenog tijesta vraćao nas je u neka davna vremena.

Baš kako su to nekad radili naši stari – polako, zajedno i s puno ljubavi.

Kroz te male, brašnaste trenutke djeca nisu učila samo o kulinarskim vještinama. Učila su o strpljenju, zajedništvu i vrijednosti domaće, jednostavne hrane koja okuplja obitelj oko stola.

U vrijeme maškara nakratko smo zakoračili u neko drugo vrijeme. Djeca su postala sudionici jedne male zagorske svadbe – bila je tu mladenka, mladoženja, kumovi i  mnoštvo svatova. Nosile su se  narodne nošnje, pjevale zagorske pjesme, i veselo se plesalo pokušavajući barem na trenutak osjetiti kako je to nekada bilo. Kroz dječju igru oživjela je tradicija. Uz svakodnevne zvuke tradicijske glazbe skupina diše nekim starim, toplim vremenima.

Kroz razne likovne aktivnosti dotaknuli smo i ljepotu lepoglavske čipke, stvarali vlastita licitarska srca te maštovito gradili i oslikavali zagorske dvorce. Svaki crtež, svaki ukras i svaki mali detalj bio je dječji način da tradiciju dožive i izraze na sebi blizak, kreativan način.

I dok je projekt u skupini živio kroz istraživanje brega, dvoraca, čipke, nošnje, domaće hrane, dogodilo se puno važnije od samog učenja činjenica, U dječjim srcima budio se osjećaj pripadnosti. Pripadnosti kraju u kojem rastu. Bliskosti s pričama koje su slušali. Topline prema svemu onome što su stvarali naši stari. Jer dom nije samo hiža i adresa. Dom je tam di je serce. A serce kuca najjače tam de pripadame.

Učeći djecu da vole svoje učimo ih da se nikada ne srame svoga govora, svojih običaja i svojih korijena. To bogatstvo nosit će sa sobom kamo god išli.

Odgojiteljice skupine Krteki: Valentina Koprivnjak, odgojitelj mentor i Petra Zrinščak